Predstavljanje znanstvenica Sveučilišta u Splitu danas nastavljamo razgovorom s prof. dr. sc. Eldi Grubišić Pulišelić, pročelnicom i profesoricom brojnih kolegija iz književnosti na Odsjeku za njemački jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu. Objavila je dvije znanstvene monografije (Konstrukcija ženskog identiteta u njemačkoj drami. Tipizacija ženskih likova u kazališnom zrcalu 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća, Leykam international, Zagreb 2013. i „Germanski Turčin“ Murad Efendi: književnost, politika i/ili identitet, Leykam international, Zagreb 2019.) i veliki broj znanstvenih radova. Članica je predsjedništva Udruženja germanista Jugoistočne Europe (Südosteuropäischer Germanistenverband) i članica uredništva nekoliko znanstvenih časopisa.

Nakon studija engleskog i njemačkog jezika i književnosti, kako ste odlučili da će znanost biti Vaš profesionalni put? Zašto Germanistika?

Diplomirala sam 1994. u Zadru, u doba  kad je osnivanje Filozofskog fakulteta u Splitu bio tek san jedne grupe splitskih intelektualaca. Moj profesionalni put nije započeo asistentskom pozicijom na sveučilištu, radila sam u različitim školama i osjećala snažnu unutarnju potrebu za dodatnim obrazovanjem. To me je potaknulo da 1996. upišem poslijediplomski znanstveni magistarski studij iz komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književnost je moja velika ljubav još iz osnovnoškolskih dana, a za vrijeme studija sam posebno zavoljela njemačku književnost. Gotovo istovremeno s mojom odlukom da nastavim studirati, dobila sam ponudu da kao vanjska suradnica predajem na tadašnjem Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja. Nakon što sam pet godina predavala kao vanjska suradnica, izabrana sam u nastavno zvanje i na radno mjesto predavača za Engleski jezik u struci i Njemački jezik u struci, a paralelno sam predavala kao vanjska suradnica na Visokoj učiteljskoj školi, odnosno na Filozofskom fakultetu u Splitu nakon njegovog osnivanja. Magistrirala sam i doktorirala s temom iz njemačke književnosti te sam 2009. izabrana u znanstveno-nastavno zvanje docentice, a 2013. u znanstveno-nastavno zvanje izvanredne profesorice. Iako sam na PMF-u provela jako lijepe godine kojih se s radošću sjećam, pravo profesionalno ispunjenje mogla sam postići samo na način da predajem na svom matičnom studiju. Imala sam priliku zaposliti se na Odjelu za germanistiku Sveučilišta u Zadru gdje sam dvije godine predavala kao vanjska suradnica, ali sam bila svjesna činjenice da bih jako teško uskladila obiteljske i profesionalne obveze u različitim gradovima. Ideja da se u Splitu otvori studij njemačkog jezika i književnosti postojala je još od vremena kad je osnovan Odjel za humanističke studije kao preteča Filozofskog fakulteta, ali se prava prilika pružila tek 2017. godine. Odlučila sam prihvatiti taj veliki profesionalni izazov te sam prešla na Filozofski fakultet u Splitu s ciljem osnivanja studija Njemačkog jezika i književnosti. Ta odluka se pokazala ispravnom jer mi je poticajno okruženje Filozofskog fakulteta pružilu priliku za potpunom profesionalnom realizacijom.

Pročelnica ste Odsjeka za njemački jezik i književnost, te je, pod Vašim vodstvom, ustrojavanjem diplomskog studija omogućen nastavak studiranja njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Što za sam Fakultet, ali i za studente znači ovaj iskorak?

Prvo je pod mojim vodstvom ustrojen dvopredmetni preddiplomski studij Njemačkog jezika i književnosti, a ustrojavanje diplomskog studija bio je logičan nastavak započetog puta. Bilo je jako puno prepreka koje je trebalo savladati, pogotovo u kadrovskom smislu, ali smo uspjeli zahvaljujući zajedničkim naporima uprave Filozofskog fakulteta i novoosnovanog Odsjeka za njemački jezik i književnost. Elaborat preddiplomskog studija sastavile smo izv. prof. dr. sc. Mirjana Matea Kovač i ja, dok smo kod izrade elaborata diplomskog studija već imali mali tim nastavnika koji na tome vrijedno radio. Iznimno je važno bilo uspostaviti suradnju s Njemačkom akademskom službom za suradnju (Deutscher Akademischer Austauschdienst- DAAD). Oni svake godine financiraju tzv. jezičnog asistenta koji dolazi iz Njemačke da bi našim studentima pomogao u stjecanju jezičnih znanja. Bio bi veliki problem za Fakultet, a pogotovo za naše studente da nije ustrojen odgovarajući diplomski studij, odnosno da nema mogućnosti nastavka studija njemačkog jezika i književnosti u Splitu. Ali od početka smo planirali obje razine studija i nikada nismo ni pomišljali na to da studentima ne omogućimo da završe studij na Filozofskom fakultetu u Splitu.

Autorica ste brojnih znanstvenih radova, u kojima među ostalim, istražujete teme feminizma, bavite se ulogom žena u društvu, ženskim identitetom kroz djela njemačkih, ali i hrvatskih književnica. Što Vas osobno najviše inspirira da pišete o ovoj problematici?

Rodna ravnopravnost je nešto što danas podrazumijevamo i često zaboravljamo da se za tu jednakost trebalo izboriti različitim sredstvima. Književnost je odigrala značajnu ulogu u procesu emancipacije žena i fasciniraju me autorice koje su usprkos nepovoljnoj društvenoj klimi imale hrabrosti progovoriti o za to doba iznimno uznemirujućim pitanjima. U fokusu mojih istraživanja stoga je ženska književnost nastala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Upravo na prijelazu stoljeća nastaje veliki broj (kvazi)znanstvenih tekstova koji se bave ženskom biti, prirodom, ulogom i položajem. Žensko tijelo pokušava se objasniti pomoću različitih teorija o njegovoj funkciji; nerijetko se promatra u kontekstu patologije pa se čak može zaključiti da se postavlja dijagnoza tzv. „bolesti žena“. Najpoznatijim teoretičarima u tom kontekstu pripadaju bečki filozof Otto Weininger i liječnik Sigmund Freud. Weininger u studiji „Spol i karakter“ (Geschlecht und Charakter) iz 1903. na temelju različitih izvora nastoji dokazati da je žena po svojoj prirodi inferiorna u odnosu na muškarca. To djelo predstavlja možda i najupečatljiviju ilustraciju općeg razmišljanja epohe shodno kojemu je žena, obilježena spolno-reproduktivnom zadaćom, smatrana inferiornom u odnosu na muškarca i njegovu svestranu, stvaralački-misaonu prirodu. Zahvaljujući tom djelu koje je na početku 20. stoljeća imalo veliki odjek i utjecaj, Weiningera danas nazivaju jednim od najvećih teoretičara mizoginije. Freud utemeljuje psihoanalizu u okviru koje se seksualnost žene, ali i njezin cjeloviti identitet, promatraju u kontekstu anatomske razlike između spolova te time potvrđuje položaj žene kao objekta. Iako je pojam histerije postojao i prije njegovih istraživanja, sam pojam iz znanstvenog diskursa ulazi u prostor javnog života te često služi kao osnova u tumačenju patološke prirode žene. S obzirom na činjenicu da su javnim prostorom u potpunosti vladali muškarci, ne iznenađuje da su upravo oni bili autori svih utjecajnih teorija o ženskoj prirodi i biti. Prvi svjetski rat je značajno promijenio društvenu ulogu žena jer su one bile prisiljene zamijeniti odsutne muškarce u mnogim područjima života. Po povratku iz rata, muškarci su nailazili na emancipirane žene te su često reagirali tzv. krizom muškosti i strahom od gubitka svog prijašnjeg položaja. Čak i nakon velike političke pobjede, odnosno uvođenja biračkog i drugih građanskih prava za žene nakon Prvog svjetskog rata, one su u austrijskom i njemačkom društvu bile diskriminirane na svim razinama. Opće biračko pravo nije rezultiralo njihovom aktivnom participacijom u političkom životu, niti stvarnom društvenom jednakosti. Žene dvadesetih godina 20. stoljeća počinju sudjelovati u javnosti, studirati i stjecati građanska zanimanja pa čak i svojim fizičkim izgledom svjedočiti o značajnim promjenama na području ženske emancipacije, ali i dalje zadržavaju subordinirani položaj. Brak se još uvijek promatra kao centralni događaj u životu svake žene i njezino zaposlenje smatra se tek privremenim statusom koji završava stvaranjem vlastite obitelji. Službenice, prodavačice i tajnice najviše su odgovarale tipu „nove žene“, one su simbolizirale napredak Austrije i Njemačke, urbanost i njezin demokratski profil. Žene su obavljale manje zahtjevne poslove i imale vrlo ograničene mogućnosti napredovanja te su za iste poslove bile manje plaćene od muškaraca. Iz ženske književnosti nastale u tom razdoblju možemo rekonstruirati sudbinu žene, njezin stvarni društveni položaj i probleme s kojima se suočavala. U književnim djelima autorica iz tog razdoblja muški protagonisti pokazuju se kao oni koji određuju pravila ponašanja, uspostavljaju granice između prihvatljivog i neprihvatljivog, između zdravog i patološkog, između lijepog i ružnog. Njihovo pravo nije samo deklarativno jer oni imaju stvarnu moć nad ženama, nagrađuju ih i kažnjavaju sukladno svojim potrebama i svjetonazoru te ih silom koja se temelji na zakonskim i etičkim normama zadržavaju u submisivnom položaju. Oni su direktori, liječnici, znanstvenici, suci i profesori, dok su žene niže pozicionirane na socijalnoj ljestvici i predstavljaju službenice, bolničarke, siromašne studentice bez perspektive ili mlade žene bez konkretnog zanimanja. Patrijarhalna kultura koju su stoljećima izgrađivali omogućava muškim subjektima da sačuvaju svoju dominaciju i sprječava zamjenu uloga u poziciji moći. Autorice kojima se bavim (i uvijek me iznova fasciniraju) svojim književnim stvaralaštvom duboko zadiru u tkivo patrijarhalne kulture, otkrivaju i kritiziraju njezine posljedice, potiču na razmišljanje i svojim književnim glasom pozivaju na nužne promjene. Njihovi su ženski likovi često prisiljeni na devijantne modele ponašanja i reagiraju (auto)destruktivnim utvrđivanjem vlastitog identiteta. Ono je zapravo odraz njihove borbe s fizičkom i psihičkom boli te se javlja kao reakcija na proživljeno traumatično iskustvo. Ponekad se javljaju i psihopatološki fenomeni koji postaju integralni dio njihova identiteta i prate njihovo tjelesno i duševno izražavanje, odnosno projiciraju njihov očajnički poziv u pomoć. Usamljenost, osjećaj napuštenosti, nepripadanja i nesnalaženja u realnosti pokazuju se kao ključna mjesta u konstrukciji njihova subjektiviteta. Može se utvrditi da književne junakinje svoj bunt izražavaju pokušajem samoubojstva, promiskuitetnim ponašanjem, deluzijama, povlačenjem u paralelni svijet fantazija, konstruiranjem natprirodnih doživljaja pa čak i ubojstvom. Junakinje takvim ponašanja zapravo ugrožavaju patrijarhalnu, a time i političku strukturu moći pa za to uvijek plaćaju (pre)visoku cijenu. Iako su se žene izborile za građanska, odnosno politička prava, u ženskoj književnosti otkriva se stvarnost žene obilježena muškom hegemonijom koja se osiguravala različitim, često vrlo suptilnim mehanizmima. Junakinje književnih djela iz toga razdoblja stoga često zapinju u procjepu između novog i starog svijeta, između tradicionalne uloge služenja/samožrtvovanja i nove ideologije afirmacije/djelovanja i slobode. Ta je književnost za mene iznimno zanimljiva, a pogotovo me na istraživanje potiče činjenica što je još uvijek slabo istražena, premalo vrednovana i nezasluženo marginalizirana u kontekstu književnog kanona.

Prema vašem mišljenju, kakav je danas položaj žena u znanosti?

Mislim da su danas žene jednako zastupljene u znanosti kao i muškarci, a u nekim znanostima čak i dominiraju. Sretna sam što živim i djelujem u vremenu koje mi kao ženi omogućava potpunu profesionalnu afirmaciju i nikada se nisam osjećala diskriminiranom. Moje osobno iskustvo u profesionalnom svijetu je iznimno pozitivno, možda baš zbog toga osjećam potrebu istraživati djela u kojima se literarizira drugačija stvarnost žene. Ne tako davno stvari su bile bitno drugačije i zahvalna sam svim ženama koje su se svojim radom i djelovanjem izborile za današnji status te se nadam da sam i ja dala svoj mali doprinos tome.

Iz perspektive sveučilišne profesorice, što biste savjetovali, odnosno poručili, svojim studenticama koje žele svoju karijeru ostvariti u znanosti?

Želim im poručiti da znanstvena karijera zahtijeva puno rada, odricanja i posvećenosti,  ali da je to put ispunjen predivnim iskustvima. Velika je sreća baviti se onim što voliš, onim što te zanima i pokreće, ispunjava i veseli. Mislim da je prije svega bitna ljubav, rekla bih čak i strast prema znanosti, sve ostalo se onda lako posloži. Poručujem im da imaju sreće što žive u doba u kojemu su stvorene sve pretpostavke za to da se mogu baviti onim što žele i da im nitko ne može oduzeti pravo na samoostvarenje ako one to same ne dopuste.